Svojevrsni rat koji nikada ne prestaje vodi se protiv vlastitog tijela i to svim mogućim sredstvima: strogim dijetama, plastičnom hirurgijom, iscrpljujućim vježbanjem… Kada je u pitanju tijelo, čini se da je mnogo onih kojima se ne sviđa onakvo kakvo je, zbog čega (žene i mnogi muškarci) postaju nervozni i nezadovoljni: nije ni dovoljno mršavo, ni dovoljno seksi, ni dovoljno mlado. Koliko ih je koji su zaista svjesni toga?
Britanska psihoterapeutkinja Susie Orbach, koja je još 1978. godine napisala knjigu Fat is a Feminist Issue, smatra da dijete deformiraju naš odnos prema hrani i na duži period učestvuju u nagomilavanju kilograma. Postala je slavna jer je vodila brigu o princezi Diani, upravo zbog smetnji u prehrani, a kada je 2010. napisala i knjigu Bodies, zaključila je da su se mnoge stvari promijenile, pogoršale od izlaska prve knjige. Odnos prema tijelu postao je nezdrav i nesiguran, što je i danas u velikoj mjeri prisutno. Uprkos ekonomskoj krizi raste broj hirurških estetskih intervencija, u porastu je svojevrsna fetišizacija mladosti, dok anoreksija i pretilost pokazuju i nezdrav odnos prema hrani. Ishrana je postala problem ogromnog broja ljudi. Na hranu se gleda sa sumnjom, a ne sa zadovoljstvom, što počinje u najranijem uzrastu. Mnoge djevojčice odrastaju s idejom da je normalno biti na dijeti, a što su više na dijeti to ranije razvijaju naviku bingeinga (binge eating je kompluzivno prejedanje u vrlo kratkom vremenskom roku, ali bez povraćanja kao kod bulimije). Praktično prolaze kroz različite faze, od preciznog dnevnog mjerenja hrane, i grama i kalorija, do nekontroliranog prejedanja.
Orbach tvrdi da sve počinje u porodici. Mame su prve koje kćerkama prenesu osjećaje brige i uznemirenosti prema vlastitom tijelu: “Nemojte napraviti grešku i kritikovati svoj izgled pred djecom. Ako se žale na vlastiti izgled, ponavljajte im kako biste voljeli da se mogu vidjeti onako kako ih vi vidite – savršene. Za koju godinu će već biti kasno.”
Kako pobijediti DNA
Malo je onih koji su svjesni činjenice da dijetetska industrija živi od recidiva, inače bismo samo jednom u životu bili na dijeti. Kontinuirano se kupuju proizvodi čiji je procent neuspjeha veoma visok, a mnoge žene završavaju u ordinaciji estetskog hirurga. Plastična hirurgija postala je posebna grana medicine, što je razumljivo s obzirom na potražnju, a veoma se brzo razvija, napreduje, usavršava, i sve je dostupnija. U Brazilu, naprimjer, smatra se ljudskim pravom i dostupna je apsolutno svima, jer troškove estetskih operacija pokriva zdravstveno osiguranje, ili je moguće dobiti poseban popust kao i biti besplatno operisan. Za to je najzaslužniji slavni brazilski estetski hirurg, dr. Ivo Pitanguy (1923-2016) koji je 1961. godine, na samom početku karijere, stekao status heroja nacije kada je spasavao ljude iz cirkuskog šatora kojeg je zahvatio veliki požar, a onda ih i besplatno operisao. I nakon toga je nastavio besplatno operisati žrtve nesreća, siromašnu djecu sa različitim deformitetima, a na klinici je oformio i odjel za njihov postoperativni oporavak. Objavio je brojne knjige i naučne radove u kojima je uvijek naglašavao važnost plastične hirurgije. Borio se protiv predrasuda koje i danas vladaju prema toj oblasti, isticao njenu posebnost, često je poredeći sa psihoanalizom jer pozitivno utiče na samopouzdanje i duševno stanje osoba nezadovoljnih i nesretnih zbog vlastitog izgleda. Smatrao je da “ružnoća” nekim ljudima stvara mnogo problema, uglavnom psihičkih, i da je veoma važno učiniti sve da im se pomogne u rješavanju tog problema, da je to jednostavno dužnost svakog ljekara, pa i estetskog hirurga. I to je zaista tako u većini slučajeva, ali ima i onih kada vlastiti izgled postane opsesija, kada se intervencije nižu, a izostaje osjećaj zadovoljstva. Što vodi u pretjerivanje, u beskonačan ciklus intervencija i nezadovoljstva.
Malo je i onih kojima se čini da su izmanipulirani od strane industrija medija i ljepote. Smatraju to uvredom, iako vlastito tijelo ne posmatraju kao nešto što se razvija prirodno, prema vlastitoj DNA, nego kao nestabilan subjekt, kao kulturnu izgradnju, kao projekt od kojeg neće odustati… Svi smo usmjereni prema stereotipnim uzorcima, homogeniziranim tako da izbrišu etničke, anagrafske, socijalne (i rodne) razlike. Varijacija lica i tijela je stigmatizirana. Sophia Loren, naprimjer, svima je prije nekoliko decenija predstavljala tipičnu italijansku ženu, a ne tako davno bi joj vjerovatno izmjerili BMI (indeks tjelesne težine) i prepisali dijetu namijenjenu pretilim osobama. Ili, možda, neku najnoviju, čudotvornu pilulu za mršavljenje.
Priča o nesigurnosti na primjeru kralja popa
Tijelo je primarni element našeg života, a njegova stabilnost je sve češće predmet sukoba i rasprava. Priča o tijelu u savremenoj kulturi može se shvatiti kroz priču o životu Michaela Jacksona, koja je češća nego što se misli: priča o nesigurnosti koja fizički izgled bića transformira u objekt kojem je potrebno stalno oblikovanje, podložan manipulaciji i neprekidnom obnavljanju. Umjesto da postane izraz osobnosti, tijelo postaje čista prevara…
neopredijeljen, univerzalan, ni crn, ni bijel…
Iza ostvarenja svakog američkog sna krije se jedna mala američka tragedija, tragedija ljudi preosjetljivih da izdrže i odgovore na svaki poziv uspjeha i slave, koji ih jednog dana uzdiže do božanstava, da bi ih sutradan bacio u ponor svakodnevne mizerije. Michael Jackson, čiji život i smrt predstavljaju najjači izraz dekadencije s kraja 20. vijeka (prije njega je samo Elvis Presley), dekadencije isključivo američke i isključivo pop. Opstanka kao umjetničkog djela. Umjetnost – u Michaelu kao i Elvisu – koja predstavlja, ne slučajno, originalan američki doprinos kulturi 20. vijeka: black music, video, pop-art. Black music je posebna priča. Ali, ako je bijeli Elvis znao kako da je umekša i u obliku rock’n’rolla ponudi bijeloj publici, još je genijalniji Michael Jackson. Želio je biti bijel, mijenjajući boju kože i još više svoju muziku, tražeći univerzalnu i neopredijeljenu publiku: s njim, tradicionalna black music kreće novim putem, postaje drugačija. Ni crna ni bijela, nepripadajuća: kao njen izvođač.
Ekstremno remek-djelo body arta
Zatim, njegov lik: čemu je, ako ne videospotu Thriller bila povjerena besmrtnost – kratka besmrtnost naših poremećenih dana – Michaela Jacksona? Taj mini film Johna Landisa je, više nego pjesme, transformirao diskretnog funk pjevača u globalnu zvijezdu. I značajniji je od svih ostalih. Jacko je postao svugdje prepoznatljiv “znak”, jednako u Londonu i u Kuala Lumpuru, kao Coca-Cola ili Nike. S njim je muzičko tržište postalo planetarno, stvarajući jedan “prosječan ukus” koji ne poznaje ni geografske, ni vjerske, ni ideološke razlike. Postao je ikona svih i na svim meridijanima. Nadmoć slike nad zvukom – poruka preko poruke – zauvijek je promijenila konzumiranje muzike i samu muziku, reducirajući je na zvučni zapis, komentar figura u pokretu na ekranu. I to je, sve od Fantazije Walta Disneya 1940. do danas, američko prokletstvo.
SLABOST JEDNOG VREMENA Ali, veličina Michaela Jacksona nije samo u njegovoj muzici, fatalno povezanoj s modom i današnjim vremenom kada sve brzo pada u zaborav. Jacko treba ostati u sjećanju kao istaknuti primjer pop-arta i, u tom smislu, jedan od najboljih umjetnika prošlog vijeka. Njegovo tijelo izmučeno operacijama i lijekovima je najčistiji body art. Njegova koncepcija – pojaviti se ne postojeći, postojati ne pojavljujući se, istovremeno neuhvatljivi duh i stalno medijski prisutan – od njega su stvorili ekstremno remek-djelo kakvo ni Andy Warhol ne bi znao smisliti. Njegove perverzije: san o vječnoj mladosti, opsesija čistoćom, koketiranje sa nerealnim, sa svijetom iz bajke, čak i bolesna ljubav prema djeci – perverzije su jednog površnog vremena, jedne nesigurne sadašnjosti… Neverland je, kao i Elvisov Graceland, izuzetan primjer pop-arta, ali i ideološki zbir, trijumf novije američke dekadencije. U tim kućama, i u njihovim tijelima, uništenim zloupotrebljavanjem blagostanja, deformisanim i oskvrnutim zbog različitih pretjerivanja, tijelima žrtvovanim na oltarima samoće i izgleda, u tim prerano ostarjelim tijelima onih koju su jurili vječnu mladost – ogleda se tragedija. Tragedija Zapada koji o tijelima zna sve, ali ih ne može spasiti. Kao što ne može spasiti dušu o kojoj nedovoljno zna. Jacko predstavlja ljudsku slabost. I, kao ni slabost – ne može ni nestati (te ima mnogo onih koji kažu da Michael Jackson nije mrtav).
