Jedna od najljepših žena iz prve polovine 20. vijeka bila je pravi mit, ostavljajući neizbrisiv trag pojavom, glumom i interpretacijom svojih pjesama, obogaćenih očaravajućim i senzualnim glasom. Tako neobična i neponovljiva mješavina učinila je da uđe u legendu šoubiznisa kao sinonim femme fatale.
Maria Magdalene Dietrich, rođena u Berlinu, 27. decembra 1901. godine, bila je mlađa kćerka policijskog poručnika Louis Erich Otto Dietricha i Wilhelmine Elisabeth Josephine Felsing, kćerke jednog draguljara. U četvrtoj godini je počela učiti francuski, engleski, violinu i klavir. Zbog povrede ligamenata jednog prsta na ruci, bila je prinuđena prekinuti studij muzike i diplomirala je solo pjevanje na Akademiji u Berlinu. Krajem 1922. počinje glumiti na scenama berlinskih pozorišta, sarađuje sa rediteljem Maxom Reinhardtom i ostvaruje manje uloge u nekoliko nijemih filmova. U maju 1923. udala se za Rudolfa Siebera, pomoćnika reditelja, a godinu dana poslije rodila je svoje jedino dijete, kćerku Mariju Elisabeth Sieber.
the blue angel
Prva glavna uloga stiže 1929. sa filmom Die Frau nach der Man sich sehnt. Iste godine je potpisala ugovor za film koji će je proslaviti – Plavi anđeo, reditelja Josefa von Sternberga, snimljen prema romanu Heinricha Manna, brata poznatijeg Thomasa. U ovom filmu Marlene se pojavljuje u fraku i sa cilindrom, odajući notu pomalo perverzne senzualnosti i interpretirajući slavnu pjesmu Lola, Lola. Odonda će, po preporuci reditelja, njene scenske kostime raditi Travis Benton naglašavajući Marleninu sumnjivu seksualnost. Poznatu parodiju na ovu pjesmu izvela je u filmu Cabare Liza Minnelli, jedna od rijetkih koje su joj bile dorasle. Baš u ovom periodu reditelj Sternberg je ubijedio Marlene da izvadi četiri kutnjaka i drži drastičnu dijetu kako bi izgledala što dramatičnije.
lili marleen
Njen odnos sa zemljom iz koje je poticala uglavnom je bio negativan. Marlene nije mogla oprostiti Njemačkoj nacistički režim. Odbila je prijedloge Goebbelsa i Hitlera (koji joj se dugo udvarao) da postane jedan od simbola nacizma, i u aprilu 1930. emigrirala u SAD (zbog čega su je mnogo godina nakon završetka Drugog svjetskog rata sunarodnici nazivali izdajicom domovine). Odlazila je u Sjevernu Afriku i Evropu da bi zabavljala američke trupe, pjevala pacifističku pjesmu Lili Marleen ranjenicima u improviziranim bolnicama, obučena u uniformu koju je sama kreirala. Lili Marleen kasnije je postala njena himna. Od francuske vlade je 1950. dobila Legiju časti i prva je žena u istoriji koja je dobila Medal of Freedom, najvišu civilnu počast u Americi. Od 1954. godine, kada već nije bila toliko tražena, po savjetu Nata Kinga Colea okušala se u predstavama, pjevajući pjesme kao Falling In Love i La vie en rose, koje su obišle svijet sa velikim uspjehom i bile veoma dobro plaćene. U svoj repertoar je 60-ih uvrstila i neke pjesme Boba Dylana, a neki tvrde da je njoj posvetio pjesmu Forever Young. Ipak, Lili Marleen će obilježiti njenu cjelokupnu karijeru. Voljela je da piše pisma i dnevnike, u njenoj kući u Parizu pronađeno je oko 300.000 bilješki o životu.
stil, elegancija, samokontrola…
Smatrali su je jednom od najboljih glumica svih vremena, ali je cijenjena i zbog ljepote i glamura po kojima je bila prepoznatljiva. Prirodnu ljepotu lica naglašavala je tako što je uz pomoć sjenčenja i iscrtavanja davala željeni oblik i konture postojećim crtama lica, a njen zaštitni znak bile su savršeno oblikovane obrve. Riječ je o neobičnom postupku, veoma modernom 30-ih godina prošlog vijeka, jer je podrazumijevao potpuno uklanjanje obrva brijanjem te njihovo iscrtavanje olovkom. Marlene nikada nije nanosila maskaru na donje trepavice, jer je vjerovala da bacaju sjenu na njeno lice, čineći da djeluje umorno.
Oličavala je ideal stila, elegancije i samokontrole. Njene scenske kostime dizajnirali su Travis Benton ili Jean Louis. Sjetimo se fraka iz filma Maroko, ili jahaćeg odijela iz The Garden of Allah. Njena ljubav prema uniformama potiče još iz ranog djetinjstva, kada je obožavala Kaisera uvijek obučenog u fantastične uniforme. Nije se protivila nastupima u fraku, sa mrežastim čarapama na nogama i cilindrom na glavi, naprotiv. A van scene, u privatnom životu, često je oblačila mušku odjeću, vojničke jakne, nosila kape i monokl. “Nosim hlače zato što ih volim i jer se u njima osjećam privlačno”, izjavila je Marlene, jedna od prvih žena koja je javno nosila mušku odjeću, šokirajući javnost, ali su je potom mnoge žene slijedile.
